Testamentarna knjiga svedoka jednog vremena
Mislim da nema čoveka u Srbiji koji je bio prisutan na toliko poprišta kao Ivan Ivanji. Možda nema ni u Evropi. Stvarno prisustvo pruža šansu da se stvarnost vidi van obrazaca. Ne koristi svako tu šansu. Ivanji je koristi.
Ako čitamo njegovu ispovest, vidimo i to da stvarnost i logika nisu uvek pod istim krovom. Prvih desetak godina svog života Ivanji je proveo u Bečkereku/Zrenjaninu, u građanskoj porodici u kojoj je guvernanta bila Austrijanka iz Slovenije. Ispostavilo se da ona radi za Gestapo, ali baš zahvaljujući njoj Ivanji je dostigao takav stepen poznavanja nemačkog jezika da je mogao postati Titov prevodilac.
Ivanji zna šta je jednom bilo u Jugoslaviji. Zna, jer je stanovao u Francuskoj 7, poznavao je Ota Bihaljija Merina, Branka Ćopića, Ivu Andrića, sretao je Ivana Stambolića i mnoge druge znamenite ličnosti. Ta imena su i nama poznata, ali preko Ivanjija saznajemo mnogo više nego što je poznato. Saznajemo recimo za razgovor sa Titom na Brdu kod Kranja čija tema nije bila ni Jugoslavija ni nesvrstanost, već Titov pudlan Bil, kao i zašto Krleža nije hteo da se kupa kod Opatije... I još mnogo toga što stvara upečatljivu sliku o Jugoslaviji, zemlji koja je nekada bila na mestu na kojem se danas i mi nalazimo. Ako nas zanima gde smo zapravo, mislim da treba čitati Ivanjija.
– Tibor Varadi
26.03.2025.
Branislava Jovanov




Na slikovit način nas narator vraća u prošlost, kroz gradove i godine, koje smo posetili i proživeli...
10.03.2025.
Dejana




Moja generacija je poslednja u nizu Titovih pionira... A onda se desilo zlo nemjerljivih razmjera...
Cijeli dan razmišljam o knjizi i bezbrižnom djetinjstvu u Bosni i još divnijim raspustima kod dede i babe u Srbiji...Jedna zemlja,jedan život...
Preko gospodina Ivanjija sam saznala mnogo toga i dobila jasniju sliku o Jugoslaviji i njenim znamenitim ličnostima...
Divan vremeplov...Uživala sam u svakom slovu.
23.06.2024.
Branko



„Oproštajna knjiga“ I. Ivanjija donosi nam njegove uspomene iz života i rada u prvim godinama socijalističke Jugoslavije. Kao i svako prisećanje osobe koja je u starijoj životnoj dobi na vreme sopstvene mladosti, tako je i ovaj tekst pun nostalgije. Pisac pominje dosta događaja i ličnosti koji su, prirodno, mladim čitaocima nepoznati, ali ova knjiga i nije za njih.
Ovo je tekst za sve nas koji smo, bar delom, proživeli doba o kojem autor piše pa se sećamo konkretnih događaja, ličnosti i atmosfere u tadašnjoj Jugoslaviji.
I. Ivanji je odlično pisao (naročito mi se dopao „Titov prevodilac“), mada u ovom slučaju utisak mi je da su mu se misli kovitlale, a sentimenti i uspomene uticali na to da neki komentari budu opetovani u više navrata. Iako naizgled deluje nekoherentno (što je za očekivati kod pisca u dubokoj starosti) ovaj tekst je veoma zanimljiv i ja ga zaista pročitah sa zadovoljstvom!