Peroj: srpsko selo u Istri: bilješke i uspomene
Fototipsko izdanje iz 1933.
Djelo austrougarskog kotarskog školskog nadzornika Frana Barbalića (1878-1952) "Peroj - srpsko selo u Istri" prvi put je objavljeno u zagrebačkim Narodnim novinama (br. 48-55 i 59) 1933. godine. Iste godine je preštampano u izdanju Zakladne tiskare Narodnih novina u Zagrebu kao knjižica. Srpska pravoslavna crkvena opština pulska i perojska objavila je fototipsko izdanje ove knjižice 2002. godine.
PEROJ
Peroj je danas jedino pravoslavno selo u Istri. Nalazi se u srezu puljskom, mjesna općina Pula, a inače je samo selo ujedno i katastralna ili porezna općina. Leži k sjeveru od gradića Fazane, udaljeno je od mora pol morske milje. Peroj je već sam po sebi vrlo simpatičan. Divan mu je pogled na Jadransko more i na poznate Brionske otoke, koji stoje pred lukom Pule i Fazane. Stanovnici su potomci doseljenih Crnogoraca. Jaki su to ljudi, čisti i radini. Bave se poljodjelstvom. Imadu pravoslavnu parohijalnu crkvu i svoga paroha, a imali su i pomoćnu školu, u kojoj je bio kao učitelj sam mjesni paroh.
S ovim srpsko-pravoslavnim selom želim upoznati javnost, ako i znam, da je to već mnogima poznato.
NEŠTO O PROŠLOSTI PEROJA
Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko žiteljstvo postojalo, ali se u rimsko doba romanizovalo. Rimljani osvojiše Istru, podjarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarodiše te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani romanizirali tuđe narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija, potalijančivali tuđe narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji su živjeli unutar granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da odnarođuje 650.000 Hrvata i Slovenaca.
Oduzela im je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom i slovenskom jeziku.
Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta promijeniše etnografsku sliku cijele Istre.
Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Oko sjevernog dijela Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-istoku Istre Karni i Japidi. Onda dodoše u Istru Kelti.
Kada su Istru zauzeli Rimljani, našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire. Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost Istre. Seoba naroda prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve Koliko ih je ostalo u unutrašnjosti, ti se izgubiše među Slavenima koji su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri sačuvane su nam od godine 599., 600., 602., 611., 641., 642., 670., itd.
Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo, što je vojvoda Ivan u Istru doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše imamo pouzdanih vijesti iz godina 799., 820., 839., itd. Na Labinštini i Buzeštini spominju se Slaveni oko godine 1000.
Godine 1030. cesta Poreč-Pazin zove se »via sclava«. U spomenicima od godine 1102. sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus i Belogradus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana iz Barbana i Gračišća s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Pribisclavus Zupanus, Zupanus Drasicha de Galegnana et Jurcogna et Basegna de Barbana«, b) 4. III. 1199. »Pribisclaus Gastaldus Barbanae, Mirosclaus et Pridisius«.
Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti, gospodarske krize itd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja. Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih žitelja, osobito Hrvata, bila spasena. [1]
Što smo općenito rekli za Istru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već u VII. vijeku naseliše Slaveni.
Godine 1527.-1631. uništila je kuga stanovništvo Pule i njegove okolice, a prema tome i Peroja. Ovamo se ponovo naseliše Slaveni, poslije ovih na vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon 1657. godine njegovi današnji stanovnici.
Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197. mjesto, koje se zvalo Petroro, Petroriolum.[2] Camillo De Franceschi navodi staro ime Pedroli.[3] Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo svoje ime.
Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez). Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji. Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia). To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo kasnije vratiše natrag u svoju domovinu.[4] No odlukom od 5. jula 1573., mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštinu dosele neki bjegunci iz Nauplie, a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dođoše bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu.[5] Nauplijanci se neki naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu,[6] a neki u okolini Pule.[7] Puljski providur Malipiero (1580.-1583.) odredio je perojskim doseljenicima 400 njiva.[8] Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni godine 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre.[9]
Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila.[10]
Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli i okolini Hrvata i Srba,[11] makar da nas talijanski pisci ne vole zvati tim našim imenima, nego nas zovu »Morlacchi«. Taj naziv voli upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mletačke i austrijske zemlje[12]. Tako su neki Slaveni naselili i Peroj. Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njihovoga vodu Nazića; zato se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju[13].
No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji. U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu 3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke[14]. Bježali su u Istru, da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom. Kapetan sa sjedištem u Rašporu mora providjeti za zemljišta i kuće, gdje će se smjestiti onako, kako je propisano[15].
Ovo bi bila, čini se, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja.
Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru[16].
PEROJSKA POVELJA
Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima, podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla Zonca, objelodanio je u listu »L'Istria« godine 1852., dakle prije 80 godina, članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroj«. Tu je Dalla Zonca objavio »Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godina, ponovo iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog župana u Peroju, ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje iu »Atto d' investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski original u cjelosti, kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene su i neke tačkice, koje pokazuju, da tu nesto fali, ali tako ih označio i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli, da se Perojci nisu doselili ovamo 1650. godine, kako to iznose »Fasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili godine 1657. Evo prijevod ove povelje:[17]
»Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana (glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi, da je to investitura zemljišta onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine ovo naselje bilo ovamo doseljeno.
»DNE 26. NOVEMBRA 1657.
»Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog Senata u Duždevu ukazu od 27. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajini u jednom položaju, koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lubosinu s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore, turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto, koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i nenaseljeno mnogo godina . . . . sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama sve do luke Marića. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem (investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje) spomenutim glavarima Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubosini za gore naimenovanih četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobrađenom, koje je među granicama gore imenovanim, ali unutra područja Peroja, ujedno sa jezerom zvanim Brusola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni, no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investjranih porodica. Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Panteleo javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj pisarni. Da se svi hrastovi, koji bi bili u rečenom predjelu dobri za arsenal, moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa, a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti novi stanovnici trudu dužni i obvezani posaditi najveći broj maslina kolikogod bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od prije zasađene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u roku od dvije godine, također u duhu zakona.
»Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne, ali s obzirom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani na otplatu.
»Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da dodavši radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog starim stanovnicima sva ona dobra, premda neka i nisu bila obrađivana i stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje.
»Omissis.
»Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraću, podno sv. Fuške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a.
»Omissis.
»Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržiča, u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoricom i općinom Vodnjan.
»Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao sam ovo.
»Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i providur Pule i njegove oblasti.
»Svakomu potvrdujemo i svjedočimo, da je gori označeni potpis napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao.
»Za vjernost itd.
»L. S. S. M.«
»Pula, 25. marta 1787.
»Melkior Balbi itd. itd.
»Marko Anton Marinović kancelar pretora i providura«.
»Za ovom slijedi druga datirana 5. X. 1658. od Senata (in Pregadi) kapetanu Rašpora po pismu od 10. prošloga . . . . . . s molbom za opskrbu o stanovanju s obiteljima i o provedenju u kulturu doznačenih mjesta . . . . . . Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300 po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga . . . . . i na koncu:
»Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka, a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Istotako tvrđavama, da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna za obrađivanje njihovih zemljišta«.
»Izvađeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«.
Prije negoli pređemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je 29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno u Peroj. Što se tiče pravoslavne crkve, budući se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[18],
Camillo De Franceschi[19] veli također, da se 1658. godine naselilo u Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vintijan. Godine 1660. trideset crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki »valjda« u Peroj[20].
Zanimljivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi:
Važno seljenje Slavena bilo je ono, što je dozvoljeno u julu 1657. godine. Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, porijetlom iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara; došli su u Istru i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji vodio je njihov voda Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vođa Mihajlo Ljubotina, tako da su ukupno brojile 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija bila prvotno određena za Savudriju, ali da su oni to odbili[21].
Dne 5. oktobra 1658. godine, naređuje mletačka vlast, da se u Peroju u pogledupravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja nije od Peroja udaljena više od 9 milja[22].
Dne 12. marta 1659. godine određuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti, nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik[23].
Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obavješten o neprilikama što ih novim stanovnicima u Peroju čini župnik Carboncin radi njihove duhovne pastve, koja spada pod dušobrižnika pra-voslavne crkve sv. Nikole u Puli, kako je to odredeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu, neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno[24].
Dne 18. augusta 1687. godine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira[25].
Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito[26].
U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci žele prijeći u mletacke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka saopći njihovim rođacima (valjda Perojcima), da će se ih vrlo rado primiti. Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru[27].
Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci, neka se nagradi prema propisu kancelar iz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića[28].
Tako evo navedoh sve poznate nam podatke, pa sada možemo preći na sam pretres.
Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao Perojska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikolićev članak uvjerit će se, da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje, kako što to ne veli ni Klaić. Zašto sam ju nazvao Perojska, a neMletačka kao Klaić? Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike, ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome je ova povelja i sastavljena i napisana u Peroju, i odnosi se na Peroj i Perojce, zato mislim, da joj i pripada ime Perojska povelja.
Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine, kako to neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40., nego 1657. godine. On citira i pismo rašporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677. godine, gdje se spominju stanovnici Peroja, koji su tamo došli prije 19 godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju, koji piše u »Popolano dell' Istria« br. 23., da je Peroj starinom grčka naseobina.
Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da se ovamo nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana 26. novembra 1657. godine. Prema tome su se i Perojci doselili ovamo 1657. godine.
Svi se pisci slažu i u tome, da su bjegunci imali dvije vođe. Povelja donosi njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr. Schiavuzzi ih piše ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubotina.
Kako da čitamo imena »Micho« i »Michiel«? Da li »Miho« ili »Miko« i »Mihiel« ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskom pravopisu, onda bi morali čitati »Miko« i »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskom napisano »Micho«, kada bi se to i bez onog »h« moralo čitati »Miko«. Pa makar da mi dr. Schiavuzzi i pise našim pravopisom Miso, ja držim, da je treba u oba slučaja ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i Mihiel, a ovo posljednje moralo bi biti Mihail ili Mihajlo.
Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«, a dr. Schiavuzz; piše ga kao i Klaić »Brajković«.
Drugo prezime prepisao je Dalla Zonca »Lubosina«, a isto tako navodi i Nikolić, dok svi drugi pisci pišu to ime »Lubotina«, a dr. Schiavuzzi i Klaić pišu »Ljubotina«, a imaju svakako i pravo, jer to prezime postoji i danas u Peroju.
Moguće je da je Dalla Zonca to ime slabo prepisao. To se može suditi i po samim njegovim navodima u istom članku. On na drugom mjestu ima i ime »Jure Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroja, (»koji bi mogao biti i naprijed navedeni Roscovicchio, lošije ili bolje napisano ili po meni čitano«). Dakle ni on sam ne zna, je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«. A ja bih ovome dodao, da to nije tačno ni jedno ni drugo, već da bi to moralo biti »Banković«, jer tih prezimena ima i danas u Istri; u poreznoj općini Smoljani, mjesna općina Svetvinčenat, ima i selo Bankovići.
Pa kao što je Dalla Zonca loše čitao Banković, isto je tako loše čitao Lubosina, mjesto Ljubotina.
Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković iz Perasta, dokazuje to time, što ima i danas u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju, ali ima Brajkovića po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovići, i to u Trvižu i Kanfanaru. Dakle mogli bi Brajkovići iz Perasta biti u Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre.
U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica, a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su dosle iz Crne Gore, turske zemlje, ali vjerni podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju. Broj je ispisan rječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno 15 porodica:
Međutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekcelencija, Girolamo Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Peroja vode Brajkovića i Ljubotinu »delle sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica, koje dođoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop. Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi, da je Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15.
Nikolić piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike, a pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su prema tome bili katolici u većini. Sama povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili.
Rekli smo već, da Camillo De Franceschi piše, da se u Peroj doselilo 13 srpskih porodica.
Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu, da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno.
Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica.
Ne znamo ni odakle su došle. Nikolić veli, da je Brajković došao iz Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671. naselila u Pulu »hajduke« iz Perasta, a odavle u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno nego »valjda«. Klaić piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo De Franceschi, da su to bile srpske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara. »Rečnik mesta Kraljevine Jugoslavije« nema mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao; nije to selo u Crnoj Gori, već je to kraj oko rijeke Crmnice, južno od Virpazara.
Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta gledao, gdje pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek. Moram reći, ma da je bio Talijan dušom i tijelom, ipak nije nikada činio neprilika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao, da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini bio u tome i najsavjesniji i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine Peroja ili mu je to dao perojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao. Na drugom mjestu[29] pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku Kirca, što dokazuje,da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao.
Osim Nikolića još i Seidel [30], koji Peroj nazivlje »kotorska naseobina« (Bocche senansiedlung).
Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice, ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas ?
U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj, bio je 77.
Jedino Nikolić tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio Brajković, bila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio njihov pop Ljubotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili pravoslavne vjere, ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju, nego su morali ići u crkvu sv. Nikole u Pulu.
Danas su u Istri dvije pravoslavne crkve, i to sv. Nikole u Puli i sv. Spiridiona u Peroju. O njima treba nešto reći.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. NIKOLE U PULI
Ova crkva nije nista izvanredno, dakako naspram onim lijepim rimskim spomenicima, što ih ima grad Pula, kao na pr. Arena. Nalazi se u ulici, koja vodi u Kaštel (»Via Castropola«). Rekli smo, da su se godine 1580. u Pulu doselili bjegunci s otoka Cipra, koji su bili pravoslavne vjere pa su tu osnovali pravoslavnu crkvu[31]. Ne zna se, je li ta crkvica bila sazidana bas u tu svrhu ili ne. Međutim nam anonimni pisac u listu »L' Istria«[32] piše, da se ta crkva otvorila 1589. Prvi svećenik bio je Teofan Xenaki. On je godine 1617. imenovan nadbiskupom (»arcivescovo«) Filadelfije sa sjedištem u Mlecima, t. j. nadbiskupom svih pravoslavnih. koji su se nalazili pod mletačkom republikom.
Kada su se godine 1657. doselili pravoslavni iz Crmnice u Peroj, bila je ova crkvica sv. Nikole u Puli određena i njima za njihove vjerske obrede, dok sami ne sazidaše crkvu u Peroju[33].
Godine 1695. je ovu crkvu u Puli oštetila munja i mletačka je vlast dala 1.400 lira, da se restaurira.
S početka su crkvom upravljala dva kaluđera, a zatim jedan svećenik, koji je kasnije nosio naslov arhimandrita. Godine 1668. je crkvom upravljao Onofrij Sagredo, 1740. Petar Giaffuni, od 1742.-1763. Nikola Balassi, a poslije njega Jovan Moscanà[34]. Danas upravlja pravoslavnom crkvom u Puli paroh iz Peroja.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. SPIRIDIONA U PEROJU
Petar Maričević
perojski paroh
Sadašnja crkva postoji od godine 1788. Poznato je, da su u Peroju živjeli katolici, koji su imali dvije crkve: župnu crkvu sv. Stjepana i drugu sv. Jeronima. Poznato je, da Hrvati u Istri i u Dalmaciji mnogo časte sv. Jeronima. To bi bio znak, da su katolici u Peroju svakako bili Hrvati. Novo naseljeni Perojci, kako već prije spomenusmo, bili su podređeni pravoslavnoj crkvi u Puli. U svih prvih 130 godina oni se nisu mogli dostati do svoje posebne crkve u Peroju, jer se tome protivila mletačka vlast. Tako su u ovo 130 godina te katoličke crkve bile opustjele, ali su jos uvijek imale svoga župnika kako dokazuje Dalla Zonca.
Kada je crkvi sv. Stjepana pao krov onda, početkom godine 1788., stadoše Perojci popravljati tu crkvu; pokriše je, preurediše je za vjerske obrede, i u martu 1788. crkva bijaše gotova. I Dalla Zonca i Nikolić tvrde da su Perojci tu crkvu sebi naprosto prisvojili i preko noći je pokrili, a kasnije si prisvojiše i crkvu sv. Jeronima pa i nju pretvoriše u pravoslavnu.
Klaić pak navodi, da su Perojci 1788 godine kupili porušenu katoličku kapelu sv. Jeronima - (Nikolić i Dalla Zonca vele, da su sebi prisvojili crkvu sv. Stjepana) - za 150 libara, pa preinačivši je po obliku istočne crkve, učinili su ju svojom župnom crkvom sv. Spiridiona.
Prvi pravoslavni svećenik u Peroju bio je Samuel Jova, grčki svećenik, koji je do tada služio kao drugi svećenik kod crkve sv. Nikole u Puli, a u Peroju bio je paroh[35]. Svi nam pisci kažu, da je jedan od vođa Perojaca bio pop Mihajlo Ljubotina, ali nam nitko ne veli o njemu, je li on i vršio svećeničku službu i gdje?
Ovoliko znamo o današnjim dvjema pravoslavnim crkvama u Istri. Postojala je u Istri još jedna pravoslavna kapela i to u kaznioni u Kopru za pravoslavne kažnjenike za koje je bio namješten i posebni pravoslavni svećenik. Ove danas više nema.
Prema svemu tome razvidno je, da mletačka vlast nije voljela pravoslavne vjernike. Eno i kapetan rašporski, Priuli, javlja u Mletke, da mogu Perojci vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[36]. A koje su to bližnje crkve? Pravoslavne? Držim, da ne. A je li u puljskoj okolici bilo pravoslavnih crkava? Ne. No pravoslavnih vjernika jamačno je bilo.
Župnik Petar Studenac, koji je umro kao 90 godišnji starac koncem prošloga vijeka, prema tradiciji, primio je u svojoj župi u Kanfanaru u katoličku crkvu posljednje obitelji pravoslavnih Hrvata[37].
Polovicom 19. vijeka imao je - prema tradiciji - pravoslavni paroh iz Peroja parnicu s katoličkim župnikom u Medulinu radi crkvice sv. Petra tvrdeći, da je to pravoslavna crkva. Sigurno je, da je među bjeguncima u Istru došlo i pravoslavnih, ali su posvuda bili u vrlo neznatnom broju, oni su prelazili na katoličku vjeru, isto tako kao što su oni građani Kandije, koji su godine 1669. došli u Istru, kasnije prešli na katoličku vjeru[38]. Još dne 5. oktobra 1658. godine naređuju Mleci, da se u Peroju ne smiju uvoditi nikakve novotarije i neka se novi stanovnici služe pravoslavnom crkvom u Puli, koja nije udaljena od Peroja vise od 9 milja[39].
A sada ponovno se vratimo na perojsku povelju.
U njoj stoji, da je Peroj bio pust i nenapučen mnogo godina . . . . . zemljište neobrađeno, napušteno i bez gospodara. Zato se i novim stanovnicima i podjeljuju ova zemljišta. Vidjeli smo, da je Peroj godine 1644. imao samo tri osobe. Vodnjanci su bili sebi prisvojili zemljišta, jer nisu imala gospodara. Vlast im je tada to zabranila[40]. Godine 1659. pitaju Mleci kapetana u Puli, je li istina, da se u Peroju nalazi samo jedan od starih stanovnika[41]. No Dalla Zonca, unatoč gornjim službenim podacima, veli, da se riječi »Peroi deserta e disabitata« ne smiju naprosto uzeti kao takove. On upozorava na svršetak povelje, gdje se veli, da se starim stanovnicima prepuštaju njihova zemljišta, koja neka svatko mirno uživa, a spominje Antuna Biasiola; stari su stanovnici to svoje pravo dokazali spisima u ruci. No ja na to pitam: Jesu li baš ovi stanovali u samom selu Peroju? Možda i nisu. Mogli su to biti i Vodnjanci, koji su imali svoja zemljišta u Peroju.
U samoj povelji naglasuje se, da vlast sebi pridržaje pravo naseliti u Peroj i druge stanovnike i to s obzirom na zemljišta, koja budu još slobodna. Novi stanovnici moraju zemlju pretvoriti u plodno tlo u roku od pet godina, a ono zemljište, koje se ne može obraditi, ostat će za pašu. Naglasuje se, da novi stanovnici ne smiju sjeći hrastove. U roku od dvije godine moraju se obnoviti svi maslinici.
U drugoj alineji same povelje rečeno je, da će Perojci u roku od 10 godina svakako vratiti pomoć, što im je dana, ali prve tri godine nisu dužni vraćati ništa. Što su dobili, toga nam povelja ne kaže. Ali nas Dalla Zonca upozoruje na ispravu od 5. oktobra 1658. godine, po kojoj su Perojci dobili po svakoj porodici jednoga vola i potrebno sjemenje. Za kupnju tih volova traži rašporski kapetan 300 lira. Ako je dakle u Peroju bilo 15 porodica, onda je kupljeno i 15 volova, prema tome možemo i računati, da je u ono vrijeme svaki vol vrijedio 20 lira. Čini se, da Perojci nisu tako brzo taj svoj dug isplatili, jer eno 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da mora općina Peroj platiti blagajni u Rašporu 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito. Osim toga bilo je Perojcima dano 50 mjerova sijerka i toliko kukuruza, 300 letava (panjeva-dasaka), 3.000 čavala, da se novim stanovnicima sagrade barake, onda 16 sjekira, 8 ljudi ili težaka, koji će tu stvar urediti, napokon 16 rankuna (vrst kosijera na dugom štapu), da mogu obrađivati svoja zemljišta, koja oni prema povelji moraju prevesti na kulturno tlo za vrijeme od pet godina.
Dalla Zonca dokazuje, da Perojci u novoj postojbini već prvih godina nisu imali mira. Svjedoči to pismom rašporskog kapetana, koji javlja iz Buzeta u Mletke 26. marta 1677. godine, da Martin Carboncino, sadašnji župnik onoga malog broja katolika uznemiruje pismima nove stanovnike u njihovoj vjeri i obredima, pa toga radi nastaju zadjevice. A kad je Senat za to doznao, nalaže 18. septembra 1677. godine kapetanu u Rašporu, neka se strogo drži dekreta mletačke vlade od 5. oktobra 1658[42].
Čini se, da raspre nisu nikada prestale. Vidimo to po odluci mletačke vlade od 4. februara 1772. godine, kojom se određuje, da se rašporskom kancelaru naplate troškovi, što je vodio parnicu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića. Sudeći po imenu, čini se, da je to bio pravoslavni svećenik, ali, jer se valjda nije pokoravao dekretu mletačke vlade od 5. oktobra 1658. godine, možda je uvodio, protiv zabrane, pravoslavno bogoslužje, i za to je bio iz Peroja otjeran. Ovo se dogodilo 18 godina prije nego što su pravoslavni dobili svoju crkvu u Peroju. Da je Seražić bio katolički svećenik jamačno ga vlasti ne bi bile silom otjerale iz Peroja.
Perojci su nastojali žalbama da im se dozvole crkvene funkcije u Peroju, ali, veli Dalla Zonca, mletačka se vlast uvijek protivila. I godine 1790. nastoje Perojci izvojštiti nešto u vjerskom pogledu. Oni su dosad i brojem ponarasli; mole, da mogu vršiti vjerske obrede »pod ložom« (talijanski »loggia«), da bi mogli pokapati mrtvace u Peroju itd., ali ne uspijevaju. Mletačka vlada određuje ponovo, da oni mogu ići samo u pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Pulu, pravoslavni svećenik može doći iz Pule u Peroj, ali samo da privatno uči mtadež i da posjećuje bolesnike, ali ne smije držati u Peroju vjerskog obreda, komu bi puk prisustvovao, a jos manje sa znakovima župničkog dostojanstva (»parochial; insegne«). A kada je katolički svećenik napustio Peroj, kada su bile napuštene katoličke crkve i kada su se ove već rušile, Perojci ih potajno popravljaju i ureduju pravoslavnu crkvu. Katolički župnik Peroja, koji je stanovao u Fazani, žali se protiv postupka pravoslavnih. Čini se, da je Perojcima napokon uspjelo, te mogu nesmetano vršiti svoje vjerske obrede u Peroju.
Crkva sv. Spiridona u Peroju
Ovo navodi Dalla Zonca na osnovi dokumenata, koje je imao u ruci. On se, veli, rodio godine 1792. i sjeća se, da su pravoslavni u današnjoj svojoj crkvi vršili svoju službu, a zna, da je ta crkva prije bila katolička. Dalla Zonca je čuo od drugih i vidio sam više puta, da su Perojci za velikih svečanosti polazili u crkvu sv. Nikole u Pulu, i čini mu se, kao da još vidi Perojce nositi svoje mrtvace na pokop u Pulu, jer se držalo, da je perojska crkva kapelanija. On je prve dane 1813. godine prisustvovao u Peroju jednom krštenju po istočnom obredu. Kada je kasnije crkva sv. Nikole u Puli bila napuštena, postade ona u Peroju crkvom parohijalnom, te je godine 1852. bio u Peroju kao paroh pop Petar Maričević.
Dalla Zonca dokazuje, da je u Peroju uvijek bilo i katolika, što nije nikakvo čudo, jer ih ima i danas. Po matici, krštenih u Vodnjanu, koja se je vodila od 9. decembra 1770. godine do 1. novembra 1794. godine, bilo je iz Peroja kršteno 13 katoličke djece. Knjiga mrtvih vodila se od 7. jula 1771. godine do 2. novembra 1794. godine, umrlo je u Peroju 17 katolika, među ovima 7 stranaca. Knjiga vjenčanih, koja se počinje 9. augusta 1773. i svršava 29. juna 1796. godine, ima 5 vjenčanja, među ovima dva stranca s djevojkama iz Peroja.
Dok nam nekoji pisci vele, da su prije sadašnjih Perojaca tu bili »Napolitani«, i jer bi se moglo misliti, da su ti bili iz talijanskog Napolitanskog kraljevstva, Dalla Zonca nam tumači, da »Napoli di Romania«, »Nation Napolitana«, ne znači to, nego da su ovi bili iz Moreje, o čemu smo već spomenuli, i rekli, da se taj grad zvao Nauplia, a vođa Nauplianaca bio je Marko Vernin[43].
Nema sumnje, da perojska povelja ima veliku važnost, ma da je pisana talijanskim jezikom. Ima u izdanju Dalla Zonkinom više ortografskih pogrešaka, kojih bez sumnje nije počinio sam Datla Zonca, jer ju on vjerno prepisao. Treba istaknuti još jednu stvar: perojsku povelju prepisao je 1787. godine općinski pisar u Peroju, koji se zvao Franjo Konsolić, dakle svakako nije bio Talijan.
Neki pisci navađaju, da je 1657. godine prestalo doseljivanje Slavena u Istru i da su Perojci bili posljednji, koji su se ovamo naselili[44]. Međutim, ta tvrdnja prema drugim podacima ne stoji. Nikolić piše, da je bilo u svemu 15 seljenja Slavena iz Dalmacije u Istru. Taj isti pisac ne dijeli u svemu mnijenje drugih, da je mletačka vlast samo zato naseljavala Hrvate u Istru, što je pređašnje stanovništvo kuga pomorila. Ne za to, veli Nikolić, jer mi znamo, da je mletačka vlaat Hrvate, koji su od prije obitavali u Istri, uvijek odnarođivala. Ona je i u Dalmaciji širila talijanski jezik i uvijek se s nama borila za prevlast na Jadranu. Naseljivanjem Slavena u Istru pojačao bi se naš elemenat u Istri; ona toga nije trpjela. Pa zašto je dakle doseljivala baš naš narod ovamo? Njoj je bilo samo do toga, da joj naša krv brani granice u Istri, da se i tu lije naša krv za njezinu moć i slavu.
Nova doseljivanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore započela su godine 1463., kada je umro posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Tada je turska sila najjače pritisla. U Istru su se selili ponajviše Bosanci i Hercegovci[45]. A ipak, talijanski pisci i sama mletačka vlast, kako sam već napomenuo, nazivaju nove doseljenike »Morlaki«, rijetko »Dalmatinci«, »Hrvati«, »Srbi«, a kadikad »Slaveni«. To vidimo i za Perojce, koje zovu Albancima, Crnogorcima, a samo neki i Srbima.
Ovime nije dakako obrađena prošlost današnjih Perojaca, pa se zato ne bi smjelo pustiti ovu stvar iz vida, a još manje u zaborav. Trebalo bi je svestrano obraditi, a to se može, ako se pristupi na rad u razne arhive, gdje bi se još štošta zanimivo našlo.
Jedna stvar se mora ovdje osobito istaknuti. Perojci su donijeli u novu postojbinu vjeru, jezik i običaje svojih pradjedova i očuvali to do dana današnjega. Mletačka im vlast nije bila sklona, naprotiv ona im je zabranjivala u Peroji vjerske obrede. Nisu isprva imali ni crkve ni svećenika, pa čak i svoje mrtvace morali su pokapati u Puli. Nikolićeva tvrdnja, da je Brajković bio vođa katolika dakle većine Perojaca, ne stoji. Da je to bilo, sigurno bi bile u Peroju ostale i dvije katoličke crkve i ne bi se bile porušile. Peroj je mali, sitni, pravoslavni otočić u širokom katoličkom moru. Niti se je taj pravoslavni otočić proširio, niti ga je katoličko more izbrisalo. Nije se čulo, da bi koji od pravoslavnih vjernika. koji su bili opkoljeni katolicima, bio kada prešao na katoličku vjeru, kaošto je naprotiv činjenica, da nisu ovi pravoslavci uplivali ni na bližu ni na dalju okolinu Peroja, t. j. nije se nikada čulo, da bi koji od Hrvata katolika u Istri prešao na pravoslavlje. Pravoslavni u Peroju radi njihove vjere imali su neprilika samo od svjetskih ili državnih mletačkih vlasti, ali ne od crkvenih.
STATISTIKA PEROJA
Imam pri ruci vrlo malo starih statističkih podataka, ali i one što ih imam, daju nam ipak nešto, da stvorimo neku sliku o Peroju.
Poznato nam je, da je godine 1657. došlo u Peroj 13, 14 ili 15 obitelji, ukupno 77 osoba. Jesu li se i godine 1671. naselili u Peroj i doseljenici »hajduci« iz Perasta, to nije stalno. Prema navedenom broju porodica i osoba možemo reći, da je svaka porodica poprijeko brojila 6 članova obitelji, a to je u našem narodu općenita stvar. Istina je, da ima obitelji i s većim brojem članova, ali poprečno se taj broj penje izmedu 5-6 članova po porodici.
Načelnik i kapetan u Kopru, Pavao Condulmier, naložio je godine 1741., da se u Istri provede popis pučanstva. U gradu Puli i Peroju nabrojena su tada 172 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti[46]. Šteta, što nisu tu nabrojeni pravoslavci posebice za grad Pulu, a posebice za Peroj. Nu kada toga nemamo, moramo se zadovoljiti gornjim podacima. Držim, da većina gornjeg broja otpada na Peroj. Prema tome bi broj stanovnika u Peroju od njihova dolaska znatno porastao.
Godine 1818. provela je popis pučanstva u Istri Austrija. U poreznoj općini Peroj nabrojena su 243 stanovnika, ali nije onznačen broj vjeroispovijesti[47]. Po tome otpadala su u poreznoj općini Peroju samo 22 stanovnika na km2[48].
Godine 1852. imala je porezna općina Peroj 288 stanovnika, ali ni tu nemamo podataka o vjeroispovijesti[49].
Nu, ako uporedimo broj perojskih stanovnika od godine 1818. (243 stanovnika) i godine 1852. (228 stanovnika) vidimo, da je broj stanovništva pao za 25 osoba; čino se to nevjerojatno, ali tu su brojke. No uporedimo li te brojke s brojem osoba, koje su se u prvi mah naselle u Peroju vidimo, da se broj stanovništva potrostručio.
Tačnije podatke imamo za kasnije vrijeme i to od godine 1880., 1890., 1900. i 1910[50].
Prema tim službenim podacima imao je Peroj godine:
1880 1890 1900 1910
Broj kuća 77 82 86 83
Prisutno pučanstvo (muških) 117 143 152 166
Prisutno pučanstvo (ženskih) 105 124 135 139
Prisutno pučanstvo (ukupno) 222 267 287 305
Vjera katolička 33 49 63 35
Vjera druga 189 218 224 270
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (talijanski) 3 2 63 5
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (srpskohrvatski) 219 265 224 300
Da malo razglobimo gornje brojke triju desetogodišta.
U prvom desetogodištu broj je kuća narastao za 5 ili za 6.5% , u drugom za 4 kuće ili za 4.9%, u trećem je pao za 3 kuće ili za 3.5%. Kako to, da je broj kuća nešto pao? U poreznoj općini Peroju ima izvan samog sela nekoliko malih posjeda (»stanzia«), kojih vlasnici nisu Perojci. Oni obično iznajmljuju svoje posjede (»stancije«) drugim našim seljacima, koji nisu Perojci, pa je možda koji od tih posjeda bio godine 1910. neiznajmljen, i tako su ostale kuće prazne i nisu se brojile, jer nisu bile nastanjene, a možda su doista bile i napustene.
Broj muških je uvijek veći, nego ženskih. U prvom desetogodištu je broj muških narastao za 26 osoba ili za 22,22%, u drugom za 9 osoba ili za 6.29%, a u trećem za 14 osoba ili za 9.21%. Zanimljivo je, da broj muških raste, ali ne u pravom razmjeru t. j. uvijek jače nego se mijenja, porast nije normalan nije prirodan, nije konstantan iii srazmjeran.
Broj ženskih narastao je u prvom desetogodištu za 19 osoba ili za 18%, u drugom za 11 osoba ili za 8.87%, a u trećem za 4 osobe ili za 2.96%. Dakle je i broj ženskih u porastu, ali je porast uvijek slabiji, a morao bi biti uvijek jači, dakle ni tu nije porast normalan, nije prirodan ili nije konstantan ili srazmjeran.
Narodna igra u Peroju
Ukupni porast stanovništva u prvom je desetogodištu 45 osoba ili 20.2%, u drugom 20 osoba ili 7.4%, a u trećem 18 osoba ili 6.27%. Dakle i ukupni broj stanovništva uv:jek je u porastu, ali je porast uvijek slabiji, manji, a morao bi biti jači, viši, dakle ni ukupni porast nije normalan, nije prirodan, ili nije konstantan ili srazmjeran.
Kako da to rastumačimo? Moguće je, da su se mnogi odselili u Pulu, gdje su radili u arsenalu, i tako je iseljivanjem nastao snerazmjerni porast.
Katolici su u prvom desetogodištu u porastu za 16 osoba ili za 48.48%, u drugom za 14 osoba ili za 28.57%, a u trećem su u padanju za 28 osoba ili za 44.44%. Kako da ovo razjasnimo?
Već sam prije spomenuo, da ima u poreznoj općini Peroj više posjeda, koje obrađuju koloni, a to su ponajviše Hrvati katolici. Kako ti koloni nisu stalni, nego je njihov boravak u toj općini vezan na ugovor, koji je sklopljen sa vlasnikom posjeda, to je i uzrok, da broj katolika nije uvijek isti. Neka se na ovaj način preseli iz Peroja 5 obitelji, i eto nam je jasno, zašto najedamput takova razlika. Istina je, da ima Perojaca stalnog boravišta, koji su katolici, pa kad ne bi bilo onih nestalnih, onda bi nam i taj broj katolika bio normalan; ovako nije.
Sada nas evo kod perojskoga stanovništva, koje je druge vjere osim katoličke. Koja je ta druga vjera? Znamo, da je to, kako se službeno nazivalo, grčko-istočna, dakle pravoslavna.
»Spezial-Orts-Repertorium« od godine 1890. donosi u cijeloj mjesnoj općini Puli 790 stanovnika druge vjere i to: grad Pula 571, Medulin 1 i Peroj 218. Među ovim 790 veli, da ih ima 328 pravoslavnih. Prema tome bijaše godine 1890, u Peroju 218 pravoslavnih, a u gradu Puli 110. »Gemeindelexikon« od 1900. godine veli u primjedbi, da su pravoslavni 224 stanovnika Peroja, koji su označeni pod drugom vjerom, ali nam ne kaže, koliko je pravoslavnih u gradu Puli.
»Spezialortsreportorium« od godine 1910. donosi, da ima Peroj 270 stanovnika druge vjere, ali u primjedbi nije označeno, da su to pravoslavni, no o tome nema sumnje. U gradu Puli bilo je godine 1910. ukupno 1758 stanovnika druge vjere, ali nam u primjedbi napominje, da je među ovima bilo 592 pravoslavca. Ti su spadali parohiji perojskoj, premda je Peroj imao manji broj vjernika, negoli grad Pula. Što je u Puli toliko narastao broj pravoslavnih, polazi odatle, što je Pula bila najveća austrijska pomorska tvrđava, pa je u taj broj uvršten i broj pravoslavnih vojnika, časnika i njihovih porodica.
Pregledamo li prije navedenu skrižaljku o broju pravoslavnih duša u Peroju, vidimo, da je u prvom deceniju njihov broj narastao za 19 duša ili za 10%, u drugom za 6 duša ili za 2.75%, a u trećem za 46 duša ili za 20.5%. Kako to, da je porast u desetogodištu 1900-1910, tako velik? Prirodan bi mogao biti, ali se prema prvom desetogodištu vidi nerazmjeran. Može se rastumačiti samo tako, da je broj rođenih u ovom desetogodištu bio tako velik, a moguće je, da su se nekoji mještani vratili kući, koji su prošlog desetogodišta bili otsutni.
Prelazim na vrlo zanimljivu rubriku o općevnom jeziku u Peroju. Tu nalazimo dva jezika: talijanski i srpsko-hrvatski. Da nam bude stvar jasnija, ponovit ćemo ove brojke, ali ćemo uz njih navesti i broj katolika. Službena statistika donosi to ovako:
talijanski srpsko-hrvatski katolika
God. 1880. 3 219 33
God. 1890. 2 265 49
God. 1900. 63 224 63
God. 1910. 5 300 35
Ima tu dragocjenih podataka. Broj Talijana je godine 1880., 1890. i 1910. neznatan, Možemo reći, da je to bila samo jedna obitelj. Kako je broj Talijana u Peroju najednom narastao od godine 1890. do 1900. od 2 na 63 ili za 61 osobu ili 3.050%, pa da onda pane na 5 osoba ili za 58 osoba? To je stvar ne samo neprirodna nego i abnormalna. Ali eto dokaza, kako su Talijani u Istri vodili popis pučanstva i falsificirali ga na štetu našega naroda, te su naše ljude naprosto upisivali kao Talijane.
Treba da s tom rubrikom povežemo i vjeru stanovnika. Katolika bilo je godine 1880. u Peroju nabrojeno 33, od njih 3 Talijana, a ono 30 katolika bili su Hrvati, koji s 189 pravoslavnih čine 219 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika.
Godine 1890. nabrojeno je u Peroju 49 katolika, od njih su 2 Talijana, a 47 Hrvata, koji s 218 pravoslavnih čine 265 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika. Godine 1900. nabrojeno je u Peroju 63 katolika i 224 pravoslavnih, a upravo toliko ima i stanovnika prema saobraćajnom jeziku, t. j. svi katolici navedeni su da imaju saobraćajni jezik talijanski, a svi pravoslavni srpsko-hrvatski. I to je najbolji dokaz, kako se u Istri falsificirao popis pučanstva. Godine 1910. nabrojeno je u Peroju 35 katolika, od njih je 5 Talijana a 30 Hrvata, koji sa 270 pravoslavnih čine 300 stanovnika srpsko-hrvatskog općevnog jezika. U prvom desetogodištu 1880.-1890. broj je stanovnika srpsko-hrvatskog saobraćajnog jezika narastao za 46 osoba ili za 21%, u desetogodištu 1890.-1900. je ovaj broj pao za 41 osobu ili za 16%, a u desetogodištu 1900.-1910. narastao je za 76 osoba ili za 34%.
Još ćemo pregledati zemljište i stoku, jer je i to narodno blago.
»Gemeindelexikon« od godine 1900. donosi, da ima porezna općina Peroj ukupno 1267 ha površine, od kojih 1246.42 ha ili 98.35% je obavezano plaćati porez, a 21 ha ili 1.65% je neplodno tlo, koje ne plaća poreza. Ovo 1246.42 ha plodnog tla
podijeljeno je ovako:
209 ha ili 16.77% oranica
104 ha ili 8.34% vrtova
347 ha ili 27.84% pašnjaka
0.42 ha ili 0.04% livada
88 ha ili 7.06% vinograda
498 ha ili 39.96% šuma.
Broj stoke prema službenom popisu iznosi:
1900. 1910.
konja 3 3
goveda 110 104
ovaca 287 374
svinja 18 37
Prema tome je broj goveda u desetogodištu 1900.-1910. pao za 6 ili 5%, broj ovaca je znatno porastao i to za 87 ili 30% , a i broj svinja znatno je porastao i to za 19 ili za 106%.
Time smo statistički obradili poreznu općinu Peroj.
Djelo austrougarskog kotarskog školskog nadzornika Frana Barbalića (1878-1952) "Peroj - srpsko selo u Istri" prvi put je objavljeno u zagrebačkim Narodnim novinama (br. 48-55 i 59) 1933. godine. Iste godine je preštampano u izdanju Zakladne tiskare Narodnih novina u Zagrebu kao knjižica. Srpska pravoslavna crkvena opština pulska i perojska objavila je fototipsko izdanje ove knjižice 2002. godine.
PEROJ
Peroj je danas jedino pravoslavno selo u Istri. Nalazi se u srezu puljskom, mjesna općina Pula, a inače je samo selo ujedno i katastralna ili porezna općina. Leži k sjeveru od gradića Fazane, udaljeno je od mora pol morske milje. Peroj je već sam po sebi vrlo simpatičan. Divan mu je pogled na Jadransko more i na poznate Brionske otoke, koji stoje pred lukom Pule i Fazane. Stanovnici su potomci doseljenih Crnogoraca. Jaki su to ljudi, čisti i radini. Bave se poljodjelstvom. Imadu pravoslavnu parohijalnu crkvu i svoga paroha, a imali su i pomoćnu školu, u kojoj je bio kao učitelj sam mjesni paroh.
S ovim srpsko-pravoslavnim selom želim upoznati javnost, ako i znam, da je to već mnogima poznato.
NEŠTO O PROŠLOSTI PEROJA
Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko žiteljstvo postojalo, ali se u rimsko doba romanizovalo. Rimljani osvojiše Istru, podjarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarodiše te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani romanizirali tuđe narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija, potalijančivali tuđe narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji su živjeli unutar granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da odnarođuje 650.000 Hrvata i Slovenaca.
Oduzela im je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom i slovenskom jeziku.
Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta promijeniše etnografsku sliku cijele Istre.
Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Oko sjevernog dijela Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-istoku Istre Karni i Japidi. Onda dodoše u Istru Kelti.
Kada su Istru zauzeli Rimljani, našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire. Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost Istre. Seoba naroda prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve Koliko ih je ostalo u unutrašnjosti, ti se izgubiše među Slavenima koji su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri sačuvane su nam od godine 599., 600., 602., 611., 641., 642., 670., itd.
Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo, što je vojvoda Ivan u Istru doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše imamo pouzdanih vijesti iz godina 799., 820., 839., itd. Na Labinštini i Buzeštini spominju se Slaveni oko godine 1000.
Godine 1030. cesta Poreč-Pazin zove se »via sclava«. U spomenicima od godine 1102. sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus i Belogradus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana iz Barbana i Gračišća s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Pribisclavus Zupanus, Zupanus Drasicha de Galegnana et Jurcogna et Basegna de Barbana«, b) 4. III. 1199. »Pribisclaus Gastaldus Barbanae, Mirosclaus et Pridisius«.
Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti, gospodarske krize itd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja. Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih žitelja, osobito Hrvata, bila spasena. [1]
Što smo općenito rekli za Istru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već u VII. vijeku naseliše Slaveni.
Godine 1527.-1631. uništila je kuga stanovništvo Pule i njegove okolice, a prema tome i Peroja. Ovamo se ponovo naseliše Slaveni, poslije ovih na vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon 1657. godine njegovi današnji stanovnici.
Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197. mjesto, koje se zvalo Petroro, Petroriolum.[2] Camillo De Franceschi navodi staro ime Pedroli.[3] Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo svoje ime.
Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez). Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji. Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia). To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo kasnije vratiše natrag u svoju domovinu.[4] No odlukom od 5. jula 1573., mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštinu dosele neki bjegunci iz Nauplie, a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dođoše bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu.[5] Nauplijanci se neki naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu,[6] a neki u okolini Pule.[7] Puljski providur Malipiero (1580.-1583.) odredio je perojskim doseljenicima 400 njiva.[8] Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni godine 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre.[9]
Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila.[10]
Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli i okolini Hrvata i Srba,[11] makar da nas talijanski pisci ne vole zvati tim našim imenima, nego nas zovu »Morlacchi«. Taj naziv voli upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mletačke i austrijske zemlje[12]. Tako su neki Slaveni naselili i Peroj. Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njihovoga vodu Nazića; zato se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju[13].
No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji. U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu 3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke[14]. Bježali su u Istru, da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom. Kapetan sa sjedištem u Rašporu mora providjeti za zemljišta i kuće, gdje će se smjestiti onako, kako je propisano[15].
Ovo bi bila, čini se, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja.
Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru[16].
PEROJSKA POVELJA
Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima, podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla Zonca, objelodanio je u listu »L'Istria« godine 1852., dakle prije 80 godina, članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroj«. Tu je Dalla Zonca objavio »Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godina, ponovo iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog župana u Peroju, ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje iu »Atto d' investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski original u cjelosti, kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene su i neke tačkice, koje pokazuju, da tu nesto fali, ali tako ih označio i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli, da se Perojci nisu doselili ovamo 1650. godine, kako to iznose »Fasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili godine 1657. Evo prijevod ove povelje:[17]
»Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana (glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi, da je to investitura zemljišta onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine ovo naselje bilo ovamo doseljeno.
»DNE 26. NOVEMBRA 1657.
»Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog Senata u Duždevu ukazu od 27. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajini u jednom položaju, koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lubosinu s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore, turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto, koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i nenaseljeno mnogo godina . . . . sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama sve do luke Marića. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem (investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje) spomenutim glavarima Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubosini za gore naimenovanih četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobrađenom, koje je među granicama gore imenovanim, ali unutra područja Peroja, ujedno sa jezerom zvanim Brusola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni, no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investjranih porodica. Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Panteleo javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj pisarni. Da se svi hrastovi, koji bi bili u rečenom predjelu dobri za arsenal, moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa, a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti novi stanovnici trudu dužni i obvezani posaditi najveći broj maslina kolikogod bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od prije zasađene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u roku od dvije godine, također u duhu zakona.
»Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne, ali s obzirom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani na otplatu.
»Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da dodavši radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog starim stanovnicima sva ona dobra, premda neka i nisu bila obrađivana i stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje.
»Omissis.
»Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraću, podno sv. Fuške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a.
»Omissis.
»Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržiča, u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoricom i općinom Vodnjan.
»Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao sam ovo.
»Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i providur Pule i njegove oblasti.
»Svakomu potvrdujemo i svjedočimo, da je gori označeni potpis napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao.
»Za vjernost itd.
»L. S. S. M.«
»Pula, 25. marta 1787.
»Melkior Balbi itd. itd.
»Marko Anton Marinović kancelar pretora i providura«.
»Za ovom slijedi druga datirana 5. X. 1658. od Senata (in Pregadi) kapetanu Rašpora po pismu od 10. prošloga . . . . . . s molbom za opskrbu o stanovanju s obiteljima i o provedenju u kulturu doznačenih mjesta . . . . . . Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300 po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga . . . . . i na koncu:
»Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka, a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Istotako tvrđavama, da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna za obrađivanje njihovih zemljišta«.
»Izvađeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«.
Prije negoli pređemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je 29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno u Peroj. Što se tiče pravoslavne crkve, budući se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[18],
Camillo De Franceschi[19] veli također, da se 1658. godine naselilo u Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vintijan. Godine 1660. trideset crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki »valjda« u Peroj[20].
Zanimljivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi:
Važno seljenje Slavena bilo je ono, što je dozvoljeno u julu 1657. godine. Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, porijetlom iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara; došli su u Istru i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji vodio je njihov voda Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vođa Mihajlo Ljubotina, tako da su ukupno brojile 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija bila prvotno određena za Savudriju, ali da su oni to odbili[21].
Dne 5. oktobra 1658. godine, naređuje mletačka vlast, da se u Peroju u pogledupravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja nije od Peroja udaljena više od 9 milja[22].
Dne 12. marta 1659. godine određuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti, nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik[23].
Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obavješten o neprilikama što ih novim stanovnicima u Peroju čini župnik Carboncin radi njihove duhovne pastve, koja spada pod dušobrižnika pra-voslavne crkve sv. Nikole u Puli, kako je to odredeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu, neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno[24].
Dne 18. augusta 1687. godine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira[25].
Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito[26].
U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci žele prijeći u mletacke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka saopći njihovim rođacima (valjda Perojcima), da će se ih vrlo rado primiti. Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru[27].
Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci, neka se nagradi prema propisu kancelar iz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića[28].
Tako evo navedoh sve poznate nam podatke, pa sada možemo preći na sam pretres.
Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao Perojska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikolićev članak uvjerit će se, da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje, kako što to ne veli ni Klaić. Zašto sam ju nazvao Perojska, a neMletačka kao Klaić? Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike, ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome je ova povelja i sastavljena i napisana u Peroju, i odnosi se na Peroj i Perojce, zato mislim, da joj i pripada ime Perojska povelja.
Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine, kako to neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40., nego 1657. godine. On citira i pismo rašporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677. godine, gdje se spominju stanovnici Peroja, koji su tamo došli prije 19 godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju, koji piše u »Popolano dell' Istria« br. 23., da je Peroj starinom grčka naseobina.
Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da se ovamo nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana 26. novembra 1657. godine. Prema tome su se i Perojci doselili ovamo 1657. godine.
Svi se pisci slažu i u tome, da su bjegunci imali dvije vođe. Povelja donosi njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr. Schiavuzzi ih piše ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubotina.
Kako da čitamo imena »Micho« i »Michiel«? Da li »Miho« ili »Miko« i »Mihiel« ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskom pravopisu, onda bi morali čitati »Miko« i »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskom napisano »Micho«, kada bi se to i bez onog »h« moralo čitati »Miko«. Pa makar da mi dr. Schiavuzzi i pise našim pravopisom Miso, ja držim, da je treba u oba slučaja ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i Mihiel, a ovo posljednje moralo bi biti Mihail ili Mihajlo.
Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«, a dr. Schiavuzz; piše ga kao i Klaić »Brajković«.
Drugo prezime prepisao je Dalla Zonca »Lubosina«, a isto tako navodi i Nikolić, dok svi drugi pisci pišu to ime »Lubotina«, a dr. Schiavuzzi i Klaić pišu »Ljubotina«, a imaju svakako i pravo, jer to prezime postoji i danas u Peroju.
Moguće je da je Dalla Zonca to ime slabo prepisao. To se može suditi i po samim njegovim navodima u istom članku. On na drugom mjestu ima i ime »Jure Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroja, (»koji bi mogao biti i naprijed navedeni Roscovicchio, lošije ili bolje napisano ili po meni čitano«). Dakle ni on sam ne zna, je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«. A ja bih ovome dodao, da to nije tačno ni jedno ni drugo, već da bi to moralo biti »Banković«, jer tih prezimena ima i danas u Istri; u poreznoj općini Smoljani, mjesna općina Svetvinčenat, ima i selo Bankovići.
Pa kao što je Dalla Zonca loše čitao Banković, isto je tako loše čitao Lubosina, mjesto Ljubotina.
Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković iz Perasta, dokazuje to time, što ima i danas u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju, ali ima Brajkovića po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovići, i to u Trvižu i Kanfanaru. Dakle mogli bi Brajkovići iz Perasta biti u Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre.
U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica, a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su dosle iz Crne Gore, turske zemlje, ali vjerni podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju. Broj je ispisan rječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno 15 porodica:
Međutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekcelencija, Girolamo Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Peroja vode Brajkovića i Ljubotinu »delle sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica, koje dođoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop. Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi, da je Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15.
Nikolić piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike, a pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su prema tome bili katolici u većini. Sama povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili.
Rekli smo već, da Camillo De Franceschi piše, da se u Peroj doselilo 13 srpskih porodica.
Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu, da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno.
Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica.
Ne znamo ni odakle su došle. Nikolić veli, da je Brajković došao iz Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671. naselila u Pulu »hajduke« iz Perasta, a odavle u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno nego »valjda«. Klaić piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo De Franceschi, da su to bile srpske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara. »Rečnik mesta Kraljevine Jugoslavije« nema mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao; nije to selo u Crnoj Gori, već je to kraj oko rijeke Crmnice, južno od Virpazara.
Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta gledao, gdje pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek. Moram reći, ma da je bio Talijan dušom i tijelom, ipak nije nikada činio neprilika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao, da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini bio u tome i najsavjesniji i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine Peroja ili mu je to dao perojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao. Na drugom mjestu[29] pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku Kirca, što dokazuje,da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao.
Osim Nikolića još i Seidel [30], koji Peroj nazivlje »kotorska naseobina« (Bocche senansiedlung).
Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice, ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas ?
U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj, bio je 77.
Jedino Nikolić tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio Brajković, bila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio njihov pop Ljubotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili pravoslavne vjere, ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju, nego su morali ići u crkvu sv. Nikole u Pulu.
Danas su u Istri dvije pravoslavne crkve, i to sv. Nikole u Puli i sv. Spiridiona u Peroju. O njima treba nešto reći.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. NIKOLE U PULI
Ova crkva nije nista izvanredno, dakako naspram onim lijepim rimskim spomenicima, što ih ima grad Pula, kao na pr. Arena. Nalazi se u ulici, koja vodi u Kaštel (»Via Castropola«). Rekli smo, da su se godine 1580. u Pulu doselili bjegunci s otoka Cipra, koji su bili pravoslavne vjere pa su tu osnovali pravoslavnu crkvu[31]. Ne zna se, je li ta crkvica bila sazidana bas u tu svrhu ili ne. Međutim nam anonimni pisac u listu »L' Istria«[32] piše, da se ta crkva otvorila 1589. Prvi svećenik bio je Teofan Xenaki. On je godine 1617. imenovan nadbiskupom (»arcivescovo«) Filadelfije sa sjedištem u Mlecima, t. j. nadbiskupom svih pravoslavnih. koji su se nalazili pod mletačkom republikom.
Kada su se godine 1657. doselili pravoslavni iz Crmnice u Peroj, bila je ova crkvica sv. Nikole u Puli određena i njima za njihove vjerske obrede, dok sami ne sazidaše crkvu u Peroju[33].
Godine 1695. je ovu crkvu u Puli oštetila munja i mletačka je vlast dala 1.400 lira, da se restaurira.
S početka su crkvom upravljala dva kaluđera, a zatim jedan svećenik, koji je kasnije nosio naslov arhimandrita. Godine 1668. je crkvom upravljao Onofrij Sagredo, 1740. Petar Giaffuni, od 1742.-1763. Nikola Balassi, a poslije njega Jovan Moscanà[34]. Danas upravlja pravoslavnom crkvom u Puli paroh iz Peroja.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. SPIRIDIONA U PEROJU
Petar Maričević
perojski paroh
Sadašnja crkva postoji od godine 1788. Poznato je, da su u Peroju živjeli katolici, koji su imali dvije crkve: župnu crkvu sv. Stjepana i drugu sv. Jeronima. Poznato je, da Hrvati u Istri i u Dalmaciji mnogo časte sv. Jeronima. To bi bio znak, da su katolici u Peroju svakako bili Hrvati. Novo naseljeni Perojci, kako već prije spomenusmo, bili su podređeni pravoslavnoj crkvi u Puli. U svih prvih 130 godina oni se nisu mogli dostati do svoje posebne crkve u Peroju, jer se tome protivila mletačka vlast. Tako su u ovo 130 godina te katoličke crkve bile opustjele, ali su jos uvijek imale svoga župnika kako dokazuje Dalla Zonca.
Kada je crkvi sv. Stjepana pao krov onda, početkom godine 1788., stadoše Perojci popravljati tu crkvu; pokriše je, preurediše je za vjerske obrede, i u martu 1788. crkva bijaše gotova. I Dalla Zonca i Nikolić tvrde da su Perojci tu crkvu sebi naprosto prisvojili i preko noći je pokrili, a kasnije si prisvojiše i crkvu sv. Jeronima pa i nju pretvoriše u pravoslavnu.
Klaić pak navodi, da su Perojci 1788 godine kupili porušenu katoličku kapelu sv. Jeronima - (Nikolić i Dalla Zonca vele, da su sebi prisvojili crkvu sv. Stjepana) - za 150 libara, pa preinačivši je po obliku istočne crkve, učinili su ju svojom župnom crkvom sv. Spiridiona.
Prvi pravoslavni svećenik u Peroju bio je Samuel Jova, grčki svećenik, koji je do tada služio kao drugi svećenik kod crkve sv. Nikole u Puli, a u Peroju bio je paroh[35]. Svi nam pisci kažu, da je jedan od vođa Perojaca bio pop Mihajlo Ljubotina, ali nam nitko ne veli o njemu, je li on i vršio svećeničku službu i gdje?
Ovoliko znamo o današnjim dvjema pravoslavnim crkvama u Istri. Postojala je u Istri još jedna pravoslavna kapela i to u kaznioni u Kopru za pravoslavne kažnjenike za koje je bio namješten i posebni pravoslavni svećenik. Ove danas više nema.
Prema svemu tome razvidno je, da mletačka vlast nije voljela pravoslavne vjernike. Eno i kapetan rašporski, Priuli, javlja u Mletke, da mogu Perojci vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[36]. A koje su to bližnje crkve? Pravoslavne? Držim, da ne. A je li u puljskoj okolici bilo pravoslavnih crkava? Ne. No pravoslavnih vjernika jamačno je bilo.
Župnik Petar Studenac, koji je umro kao 90 godišnji starac koncem prošloga vijeka, prema tradiciji, primio je u svojoj župi u Kanfanaru u katoličku crkvu posljednje obitelji pravoslavnih Hrvata[37].
Polovicom 19. vijeka imao je - prema tradiciji - pravoslavni paroh iz Peroja parnicu s katoličkim župnikom u Medulinu radi crkvice sv. Petra tvrdeći, da je to pravoslavna crkva. Sigurno je, da je među bjeguncima u Istru došlo i pravoslavnih, ali su posvuda bili u vrlo neznatnom broju, oni su prelazili na katoličku vjeru, isto tako kao što su oni građani Kandije, koji su godine 1669. došli u Istru, kasnije prešli na katoličku vjeru[38]. Još dne 5. oktobra 1658. godine naređuju Mleci, da se u Peroju ne smiju uvoditi nikakve novotarije i neka se novi stanovnici služe pravoslavnom crkvom u Puli, koja nije udaljena od Peroja vise od 9 milja[39].
A sada ponovno se vratimo na perojsku povelju.
U njoj stoji, da je Peroj bio pust i nenapučen mnogo godina . . . . . zemljište neobrađeno, napušteno i bez gospodara. Zato se i novim stanovnicima i podjeljuju ova zemljišta. Vidjeli smo, da je Peroj godine 1644. imao samo tri osobe. Vodnjanci su bili sebi prisvojili zemljišta, jer nisu imala gospodara. Vlast im je tada to zabranila[40]. Godine 1659. pitaju Mleci kapetana u Puli, je li istina, da se u Peroju nalazi samo jedan od starih stanovnika[41]. No Dalla Zonca, unatoč gornjim službenim podacima, veli, da se riječi »Peroi deserta e disabitata« ne smiju naprosto uzeti kao takove. On upozorava na svršetak povelje, gdje se veli, da se starim stanovnicima prepuštaju njihova zemljišta, koja neka svatko mirno uživa, a spominje Antuna Biasiola; stari su stanovnici to svoje pravo dokazali spisima u ruci. No ja na to pitam: Jesu li baš ovi stanovali u samom selu Peroju? Možda i nisu. Mogli su to biti i Vodnjanci, koji su imali svoja zemljišta u Peroju.
U samoj povelji naglasuje se, da vlast sebi pridržaje pravo naseliti u Peroj i druge stanovnike i to s obzirom na zemljišta, koja budu još slobodna. Novi stanovnici moraju zemlju pretvoriti u plodno tlo u roku od pet godina, a ono zemljište, koje se ne može obraditi, ostat će za pašu. Naglasuje se, da novi stanovnici ne smiju sjeći hrastove. U roku od dvije godine moraju se obnoviti svi maslinici.
U drugoj alineji same povelje rečeno je, da će Perojci u roku od 10 godina svakako vratiti pomoć, što im je dana, ali prve tri godine nisu dužni vraćati ništa. Što su dobili, toga nam povelja ne kaže. Ali nas Dalla Zonca upozoruje na ispravu od 5. oktobra 1658. godine, po kojoj su Perojci dobili po svakoj porodici jednoga vola i potrebno sjemenje. Za kupnju tih volova traži rašporski kapetan 300 lira. Ako je dakle u Peroju bilo 15 porodica, onda je kupljeno i 15 volova, prema tome možemo i računati, da je u ono vrijeme svaki vol vrijedio 20 lira. Čini se, da Perojci nisu tako brzo taj svoj dug isplatili, jer eno 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da mora općina Peroj platiti blagajni u Rašporu 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito. Osim toga bilo je Perojcima dano 50 mjerova sijerka i toliko kukuruza, 300 letava (panjeva-dasaka), 3.000 čavala, da se novim stanovnicima sagrade barake, onda 16 sjekira, 8 ljudi ili težaka, koji će tu stvar urediti, napokon 16 rankuna (vrst kosijera na dugom štapu), da mogu obrađivati svoja zemljišta, koja oni prema povelji moraju prevesti na kulturno tlo za vrijeme od pet godina.
Dalla Zonca dokazuje, da Perojci u novoj postojbini već prvih godina nisu imali mira. Svjedoči to pismom rašporskog kapetana, koji javlja iz Buzeta u Mletke 26. marta 1677. godine, da Martin Carboncino, sadašnji župnik onoga malog broja katolika uznemiruje pismima nove stanovnike u njihovoj vjeri i obredima, pa toga radi nastaju zadjevice. A kad je Senat za to doznao, nalaže 18. septembra 1677. godine kapetanu u Rašporu, neka se strogo drži dekreta mletačke vlade od 5. oktobra 1658[42].
Čini se, da raspre nisu nikada prestale. Vidimo to po odluci mletačke vlade od 4. februara 1772. godine, kojom se određuje, da se rašporskom kancelaru naplate troškovi, što je vodio parnicu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića. Sudeći po imenu, čini se, da je to bio pravoslavni svećenik, ali, jer se valjda nije pokoravao dekretu mletačke vlade od 5. oktobra 1658. godine, možda je uvodio, protiv zabrane, pravoslavno bogoslužje, i za to je bio iz Peroja otjeran. Ovo se dogodilo 18 godina prije nego što su pravoslavni dobili svoju crkvu u Peroju. Da je Seražić bio katolički svećenik jamačno ga vlasti ne bi bile silom otjerale iz Peroja.
Perojci su nastojali žalbama da im se dozvole crkvene funkcije u Peroju, ali, veli Dalla Zonca, mletačka se vlast uvijek protivila. I godine 1790. nastoje Perojci izvojštiti nešto u vjerskom pogledu. Oni su dosad i brojem ponarasli; mole, da mogu vršiti vjerske obrede »pod ložom« (talijanski »loggia«), da bi mogli pokapati mrtvace u Peroju itd., ali ne uspijevaju. Mletačka vlada određuje ponovo, da oni mogu ići samo u pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Pulu, pravoslavni svećenik može doći iz Pule u Peroj, ali samo da privatno uči mtadež i da posjećuje bolesnike, ali ne smije držati u Peroju vjerskog obreda, komu bi puk prisustvovao, a jos manje sa znakovima župničkog dostojanstva (»parochial; insegne«). A kada je katolički svećenik napustio Peroj, kada su bile napuštene katoličke crkve i kada su se ove već rušile, Perojci ih potajno popravljaju i ureduju pravoslavnu crkvu. Katolički župnik Peroja, koji je stanovao u Fazani, žali se protiv postupka pravoslavnih. Čini se, da je Perojcima napokon uspjelo, te mogu nesmetano vršiti svoje vjerske obrede u Peroju.
Crkva sv. Spiridona u Peroju
Ovo navodi Dalla Zonca na osnovi dokumenata, koje je imao u ruci. On se, veli, rodio godine 1792. i sjeća se, da su pravoslavni u današnjoj svojoj crkvi vršili svoju službu, a zna, da je ta crkva prije bila katolička. Dalla Zonca je čuo od drugih i vidio sam više puta, da su Perojci za velikih svečanosti polazili u crkvu sv. Nikole u Pulu, i čini mu se, kao da još vidi Perojce nositi svoje mrtvace na pokop u Pulu, jer se držalo, da je perojska crkva kapelanija. On je prve dane 1813. godine prisustvovao u Peroju jednom krštenju po istočnom obredu. Kada je kasnije crkva sv. Nikole u Puli bila napuštena, postade ona u Peroju crkvom parohijalnom, te je godine 1852. bio u Peroju kao paroh pop Petar Maričević.
Dalla Zonca dokazuje, da je u Peroju uvijek bilo i katolika, što nije nikakvo čudo, jer ih ima i danas. Po matici, krštenih u Vodnjanu, koja se je vodila od 9. decembra 1770. godine do 1. novembra 1794. godine, bilo je iz Peroja kršteno 13 katoličke djece. Knjiga mrtvih vodila se od 7. jula 1771. godine do 2. novembra 1794. godine, umrlo je u Peroju 17 katolika, među ovima 7 stranaca. Knjiga vjenčanih, koja se počinje 9. augusta 1773. i svršava 29. juna 1796. godine, ima 5 vjenčanja, među ovima dva stranca s djevojkama iz Peroja.
Dok nam nekoji pisci vele, da su prije sadašnjih Perojaca tu bili »Napolitani«, i jer bi se moglo misliti, da su ti bili iz talijanskog Napolitanskog kraljevstva, Dalla Zonca nam tumači, da »Napoli di Romania«, »Nation Napolitana«, ne znači to, nego da su ovi bili iz Moreje, o čemu smo već spomenuli, i rekli, da se taj grad zvao Nauplia, a vođa Nauplianaca bio je Marko Vernin[43].
Nema sumnje, da perojska povelja ima veliku važnost, ma da je pisana talijanskim jezikom. Ima u izdanju Dalla Zonkinom više ortografskih pogrešaka, kojih bez sumnje nije počinio sam Datla Zonca, jer ju on vjerno prepisao. Treba istaknuti još jednu stvar: perojsku povelju prepisao je 1787. godine općinski pisar u Peroju, koji se zvao Franjo Konsolić, dakle svakako nije bio Talijan.
Neki pisci navađaju, da je 1657. godine prestalo doseljivanje Slavena u Istru i da su Perojci bili posljednji, koji su se ovamo naselili[44]. Međutim, ta tvrdnja prema drugim podacima ne stoji. Nikolić piše, da je bilo u svemu 15 seljenja Slavena iz Dalmacije u Istru. Taj isti pisac ne dijeli u svemu mnijenje drugih, da je mletačka vlast samo zato naseljavala Hrvate u Istru, što je pređašnje stanovništvo kuga pomorila. Ne za to, veli Nikolić, jer mi znamo, da je mletačka vlaat Hrvate, koji su od prije obitavali u Istri, uvijek odnarođivala. Ona je i u Dalmaciji širila talijanski jezik i uvijek se s nama borila za prevlast na Jadranu. Naseljivanjem Slavena u Istru pojačao bi se naš elemenat u Istri; ona toga nije trpjela. Pa zašto je dakle doseljivala baš naš narod ovamo? Njoj je bilo samo do toga, da joj naša krv brani granice u Istri, da se i tu lije naša krv za njezinu moć i slavu.
Nova doseljivanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore započela su godine 1463., kada je umro posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Tada je turska sila najjače pritisla. U Istru su se selili ponajviše Bosanci i Hercegovci[45]. A ipak, talijanski pisci i sama mletačka vlast, kako sam već napomenuo, nazivaju nove doseljenike »Morlaki«, rijetko »Dalmatinci«, »Hrvati«, »Srbi«, a kadikad »Slaveni«. To vidimo i za Perojce, koje zovu Albancima, Crnogorcima, a samo neki i Srbima.
Ovime nije dakako obrađena prošlost današnjih Perojaca, pa se zato ne bi smjelo pustiti ovu stvar iz vida, a još manje u zaborav. Trebalo bi je svestrano obraditi, a to se može, ako se pristupi na rad u razne arhive, gdje bi se još štošta zanimivo našlo.
Jedna stvar se mora ovdje osobito istaknuti. Perojci su donijeli u novu postojbinu vjeru, jezik i običaje svojih pradjedova i očuvali to do dana današnjega. Mletačka im vlast nije bila sklona, naprotiv ona im je zabranjivala u Peroji vjerske obrede. Nisu isprva imali ni crkve ni svećenika, pa čak i svoje mrtvace morali su pokapati u Puli. Nikolićeva tvrdnja, da je Brajković bio vođa katolika dakle većine Perojaca, ne stoji. Da je to bilo, sigurno bi bile u Peroju ostale i dvije katoličke crkve i ne bi se bile porušile. Peroj je mali, sitni, pravoslavni otočić u širokom katoličkom moru. Niti se je taj pravoslavni otočić proširio, niti ga je katoličko more izbrisalo. Nije se čulo, da bi koji od pravoslavnih vjernika. koji su bili opkoljeni katolicima, bio kada prešao na katoličku vjeru, kaošto je naprotiv činjenica, da nisu ovi pravoslavci uplivali ni na bližu ni na dalju okolinu Peroja, t. j. nije se nikada čulo, da bi koji od Hrvata katolika u Istri prešao na pravoslavlje. Pravoslavni u Peroju radi njihove vjere imali su neprilika samo od svjetskih ili državnih mletačkih vlasti, ali ne od crkvenih.
STATISTIKA PEROJA
Imam pri ruci vrlo malo starih statističkih podataka, ali i one što ih imam, daju nam ipak nešto, da stvorimo neku sliku o Peroju.
Poznato nam je, da je godine 1657. došlo u Peroj 13, 14 ili 15 obitelji, ukupno 77 osoba. Jesu li se i godine 1671. naselili u Peroj i doseljenici »hajduci« iz Perasta, to nije stalno. Prema navedenom broju porodica i osoba možemo reći, da je svaka porodica poprijeko brojila 6 članova obitelji, a to je u našem narodu općenita stvar. Istina je, da ima obitelji i s većim brojem članova, ali poprečno se taj broj penje izmedu 5-6 članova po porodici.
Načelnik i kapetan u Kopru, Pavao Condulmier, naložio je godine 1741., da se u Istri provede popis pučanstva. U gradu Puli i Peroju nabrojena su tada 172 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti[46]. Šteta, što nisu tu nabrojeni pravoslavci posebice za grad Pulu, a posebice za Peroj. Nu kada toga nemamo, moramo se zadovoljiti gornjim podacima. Držim, da većina gornjeg broja otpada na Peroj. Prema tome bi broj stanovnika u Peroju od njihova dolaska znatno porastao.
Godine 1818. provela je popis pučanstva u Istri Austrija. U poreznoj općini Peroj nabrojena su 243 stanovnika, ali nije onznačen broj vjeroispovijesti[47]. Po tome otpadala su u poreznoj općini Peroju samo 22 stanovnika na km2[48].
Godine 1852. imala je porezna općina Peroj 288 stanovnika, ali ni tu nemamo podataka o vjeroispovijesti[49].
Nu, ako uporedimo broj perojskih stanovnika od godine 1818. (243 stanovnika) i godine 1852. (228 stanovnika) vidimo, da je broj stanovništva pao za 25 osoba; čino se to nevjerojatno, ali tu su brojke. No uporedimo li te brojke s brojem osoba, koje su se u prvi mah naselle u Peroju vidimo, da se broj stanovništva potrostručio.
Tačnije podatke imamo za kasnije vrijeme i to od godine 1880., 1890., 1900. i 1910[50].
Prema tim službenim podacima imao je Peroj godine:
1880 1890 1900 1910
Broj kuća 77 82 86 83
Prisutno pučanstvo (muških) 117 143 152 166
Prisutno pučanstvo (ženskih) 105 124 135 139
Prisutno pučanstvo (ukupno) 222 267 287 305
Vjera katolička 33 49 63 35
Vjera druga 189 218 224 270
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (talijanski) 3 2 63 5
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (srpskohrvatski) 219 265 224 300
Da malo razglobimo gornje brojke triju desetogodišta.
U prvom desetogodištu broj je kuća narastao za 5 ili za 6.5% , u drugom za 4 kuće ili za 4.9%, u trećem je pao za 3 kuće ili za 3.5%. Kako to, da je broj kuća nešto pao? U poreznoj općini Peroju ima izvan samog sela nekoliko malih posjeda (»stanzia«), kojih vlasnici nisu Perojci. Oni obično iznajmljuju svoje posjede (»stancije«) drugim našim seljacima, koji nisu Perojci, pa je možda koji od tih posjeda bio godine 1910. neiznajmljen, i tako su ostale kuće prazne i nisu se brojile, jer nisu bile nastanjene, a možda su doista bile i napustene.
Broj muških je uvijek veći, nego ženskih. U prvom desetogodištu je broj muških narastao za 26 osoba ili za 22,22%, u drugom za 9 osoba ili za 6.29%, a u trećem za 14 osoba ili za 9.21%. Zanimljivo je, da broj muških raste, ali ne u pravom razmjeru t. j. uvijek jače nego se mijenja, porast nije normalan nije prirodan, nije konstantan iii srazmjeran.
Broj ženskih narastao je u prvom desetogodištu za 19 osoba ili za 18%, u drugom za 11 osoba ili za 8.87%, a u trećem za 4 osobe ili za 2.96%. Dakle je i broj ženskih u porastu, ali je porast uvijek slabiji, a morao bi biti uvijek jači, dakle ni tu nije porast normalan, nije prirodan ili nije konstantan ili srazmjeran.
Narodna igra u Peroju
Ukupni porast stanovništva u prvom je desetogodištu 45 osoba ili 20.2%, u drugom 20 osoba ili 7.4%, a u trećem 18 osoba ili 6.27%. Dakle i ukupni broj stanovništva uv:jek je u porastu, ali je porast uvijek slabiji, manji, a morao bi biti jači, viši, dakle ni ukupni porast nije normalan, nije prirodan, ili nije konstantan ili srazmjeran.
Kako da to rastumačimo? Moguće je, da su se mnogi odselili u Pulu, gdje su radili u arsenalu, i tako je iseljivanjem nastao snerazmjerni porast.
Katolici su u prvom desetogodištu u porastu za 16 osoba ili za 48.48%, u drugom za 14 osoba ili za 28.57%, a u trećem su u padanju za 28 osoba ili za 44.44%. Kako da ovo razjasnimo?
Već sam prije spomenuo, da ima u poreznoj općini Peroj više posjeda, koje obrađuju koloni, a to su ponajviše Hrvati katolici. Kako ti koloni nisu stalni, nego je njihov boravak u toj općini vezan na ugovor, koji je sklopljen sa vlasnikom posjeda, to je i uzrok, da broj katolika nije uvijek isti. Neka se na ovaj način preseli iz Peroja 5 obitelji, i eto nam je jasno, zašto najedamput takova razlika. Istina je, da ima Perojaca stalnog boravišta, koji su katolici, pa kad ne bi bilo onih nestalnih, onda bi nam i taj broj katolika bio normalan; ovako nije.
Sada nas evo kod perojskoga stanovništva, koje je druge vjere osim katoličke. Koja je ta druga vjera? Znamo, da je to, kako se službeno nazivalo, grčko-istočna, dakle pravoslavna.
»Spezial-Orts-Repertorium« od godine 1890. donosi u cijeloj mjesnoj općini Puli 790 stanovnika druge vjere i to: grad Pula 571, Medulin 1 i Peroj 218. Među ovim 790 veli, da ih ima 328 pravoslavnih. Prema tome bijaše godine 1890, u Peroju 218 pravoslavnih, a u gradu Puli 110. »Gemeindelexikon« od 1900. godine veli u primjedbi, da su pravoslavni 224 stanovnika Peroja, koji su označeni pod drugom vjerom, ali nam ne kaže, koliko je pravoslavnih u gradu Puli.
»Spezialortsreportorium« od godine 1910. donosi, da ima Peroj 270 stanovnika druge vjere, ali u primjedbi nije označeno, da su to pravoslavni, no o tome nema sumnje. U gradu Puli bilo je godine 1910. ukupno 1758 stanovnika druge vjere, ali nam u primjedbi napominje, da je među ovima bilo 592 pravoslavca. Ti su spadali parohiji perojskoj, premda je Peroj imao manji broj vjernika, negoli grad Pula. Što je u Puli toliko narastao broj pravoslavnih, polazi odatle, što je Pula bila najveća austrijska pomorska tvrđava, pa je u taj broj uvršten i broj pravoslavnih vojnika, časnika i njihovih porodica.
Pregledamo li prije navedenu skrižaljku o broju pravoslavnih duša u Peroju, vidimo, da je u prvom deceniju njihov broj narastao za 19 duša ili za 10%, u drugom za 6 duša ili za 2.75%, a u trećem za 46 duša ili za 20.5%. Kako to, da je porast u desetogodištu 1900-1910, tako velik? Prirodan bi mogao biti, ali se prema prvom desetogodištu vidi nerazmjeran. Može se rastumačiti samo tako, da je broj rođenih u ovom desetogodištu bio tako velik, a moguće je, da su se nekoji mještani vratili kući, koji su prošlog desetogodišta bili otsutni.
Prelazim na vrlo zanimljivu rubriku o općevnom jeziku u Peroju. Tu nalazimo dva jezika: talijanski i srpsko-hrvatski. Da nam bude stvar jasnija, ponovit ćemo ove brojke, ali ćemo uz njih navesti i broj katolika. Službena statistika donosi to ovako:
talijanski srpsko-hrvatski katolika
God. 1880. 3 219 33
God. 1890. 2 265 49
God. 1900. 63 224 63
God. 1910. 5 300 35
Ima tu dragocjenih podataka. Broj Talijana je godine 1880., 1890. i 1910. neznatan, Možemo reći, da je to bila samo jedna obitelj. Kako je broj Talijana u Peroju najednom narastao od godine 1890. do 1900. od 2 na 63 ili za 61 osobu ili 3.050%, pa da onda pane na 5 osoba ili za 58 osoba? To je stvar ne samo neprirodna nego i abnormalna. Ali eto dokaza, kako su Talijani u Istri vodili popis pučanstva i falsificirali ga na štetu našega naroda, te su naše ljude naprosto upisivali kao Talijane.
Treba da s tom rubrikom povežemo i vjeru stanovnika. Katolika bilo je godine 1880. u Peroju nabrojeno 33, od njih 3 Talijana, a ono 30 katolika bili su Hrvati, koji s 189 pravoslavnih čine 219 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika.
Godine 1890. nabrojeno je u Peroju 49 katolika, od njih su 2 Talijana, a 47 Hrvata, koji s 218 pravoslavnih čine 265 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika. Godine 1900. nabrojeno je u Peroju 63 katolika i 224 pravoslavnih, a upravo toliko ima i stanovnika prema saobraćajnom jeziku, t. j. svi katolici navedeni su da imaju saobraćajni jezik talijanski, a svi pravoslavni srpsko-hrvatski. I to je najbolji dokaz, kako se u Istri falsificirao popis pučanstva. Godine 1910. nabrojeno je u Peroju 35 katolika, od njih je 5 Talijana a 30 Hrvata, koji sa 270 pravoslavnih čine 300 stanovnika srpsko-hrvatskog općevnog jezika. U prvom desetogodištu 1880.-1890. broj je stanovnika srpsko-hrvatskog saobraćajnog jezika narastao za 46 osoba ili za 21%, u desetogodištu 1890.-1900. je ovaj broj pao za 41 osobu ili za 16%, a u desetogodištu 1900.-1910. narastao je za 76 osoba ili za 34%.
Još ćemo pregledati zemljište i stoku, jer je i to narodno blago.
»Gemeindelexikon« od godine 1900. donosi, da ima porezna općina Peroj ukupno 1267 ha površine, od kojih 1246.42 ha ili 98.35% je obavezano plaćati porez, a 21 ha ili 1.65% je neplodno tlo, koje ne plaća poreza. Ovo 1246.42 ha plodnog tla
podijeljeno je ovako:
209 ha ili 16.77% oranica
104 ha ili 8.34% vrtova
347 ha ili 27.84% pašnjaka
0.42 ha ili 0.04% livada
88 ha ili 7.06% vinograda
498 ha ili 39.96% šuma.
Broj stoke prema službenom popisu iznosi:
1900. 1910.
konja 3 3
goveda 110 104
ovaca 287 374
svinja 18 37
Prema tome je broj goveda u desetogodištu 1900.-1910. pao za 6 ili 5%, broj ovaca je znatno porastao i to za 87 ili 30% , a i broj svinja znatno je porastao i to za 19 ili za 106%.
Time smo statistički obradili poreznu općinu Peroj.
Detaljni podaci o knjizi
Naslov: Peroj: srpsko selo u Istri: bilješke i uspomene
Izdavač: Српска православна црквена општина пулска и перојска
Strana: 35 (cb)
Povez: meki
Pismo: latinica
Format: 24 cm
Godina izdanja: 2002
ISBN:
| RASPRODATO
U pripremi je obnovljeno izdanje |
|
Ako želite da vam javimo kada bude u prodaji:
Prijavite se ovde da biste mogli da rezervišete. |
|
Budite prvi koji će svoje mišljenje podeliti sa drugima (