Autor: Marko Pogačar
Strana: 185
► Ostali detalji

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, tri knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, a tekstovi su mu prevođeni na tridesetak jezika.

Bibliografija:
Pijavice nad Santa Cruzom, pjesme (AGM, Zagreb 2006, DPKM 2009.)
Poslanice običnim ljudima, pjesme (Algoritam, Zagreb 2007.)
Predmeti, pjesme (Algoritam, Zagreb 2009.)
Atlas glasova, eseji (V.B.Z, Zagreb 2011.)
Jer mi smo mnogi, publicistika (Algoritam, Zagreb, 2011.)
Bog neće pomoći, priče (Algoritam, Zagreb, 2012.)
Crna pokrajina, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2013.)
Jugoton gori!, eseji (Sandorf, Zagreb, 2013.)
Hrvatska mlada lirika 2014., (priređivač, HDP, Zagreb 2014.)


Pored jednog od najboljih regionalnih pesnika, Marko Pogačar važi i za pasioniranog globtrotera. Ova knjiga putopisnih eseja svedočanstvo je o tome kako su hiljade kilometara i bezbroj meridijana koje je obišao, ostavili dubok i intenzivan trag u njegovom iskustvu i stvaralaštvu. Doživljaje i meditacije na temu specifičnosti različitih kultura, Pogačar je ovde oblikovao svojim jedinstvenim i upečatljivim poetskim jezikom, koji se krajnje komotno oseća i u prozi. Marko Pogačar, prepoznatljiv po svojim šarenim havajskim košuljama koje ga uvek prate u pustolovinama, predočava vam ritam, mirise i ljude sa ulica Berlina, Bruklina, Tbilisija, Majorke, Pekinga, Dakra…
reputacije
Pogačar je darovit, književno pismen, socijalno i politički osviješten pisac. Pritom i dovoljno mlad da ga ne zanima ironijska distanca kao poza.
 
Teofil
, Globus
Pančić
U takozvane ove putopise ulila se hermetična sublimnost njegovog poetskog jezika, sraz Jugotona (koji) gori! i Boga (koji) neće pomoći, pokretna antipohvala nomadizmu, krusederska prozivka buržoazije diljem globa, dekonstrukcija pulsirajućeg, živog sveta na jezik i na govna, na označitelja i na naš nevidljivi nus-produkt. Slijepa karta (nema karta), zavera putujućeg kartografa koji praznini vraća (svoj/njen?) odraz. Kao da je i ovde načinjen korak dalje, u gorčinu zrelosti, ali bez pomirenja sa zatečenim, svakako bez predaje. 
Saša Ćirić, Novosti
Pogačareva istraživanja teksta i jezika nemaju granica, niti ikada igraju samo na sigurnom terenu. Pogačar je od onih umjetnika koje ne zanimaju utabane staze, trendovi i široka čitateljska publika, niti pisanje po špranci u kojoj je jednom nešto dobro uspjelo. Njegovo je pisanje putovanje u nepoznato, a putovanje i jest u osnovi njegove nove knjige.
Jagna Pogačnik, 
Jutarnji list
Putopisna proza Marka Pogačara u okvirima naše novije književnosti netipično je i nesvakidašnje djelo. Najprije stoga što Pogačar svoju 
 prozu ne postavlja u klasične okvire putopisnog žanra, već se cijelim tokom ove knjige bori i prepliće s nekoliko različitih pripovjednih ili pričajućih oblika. Putopis je, kao nekakav noseći stub ove knjige, prožet i esejističkim digresijama, i dnevničkim zapisima, i autofikcionalizacijom autorove biografije i putovanja, a sve to ispisano pjesničkim jezikom, ispunjenim simboličkim i slikovitim perspektivama viđenja svijeta.
on the road
Đorđe Krajišnik, 
Oslobođenje